Pise: Aleksandar Perovic
Siguran sam da nijesam jedini koji, na pomen obilježavanja tri decenije od proglašenja ekološke državr Crne Gore, postavi sebi pitanje da li su poslanici republičke Skupštine te 1991. godine, na Žabljaku, u srcu nacionalnog parka ,,Durmitor“, uopšte znali šta usvajaju.
Vjerujem takođe da nas ima još koji sumjamo u ekološku svijest tadašnjeg sastava Skupštine, koji je veoma brzo nakon usvajanja Deklaracije o ekološkoj državi, zajedno sa izvršnom i sudskom vlašću krenuo u sprovođenje brutalnog ekocida, apokaliptičnih razmjera.
Kada analiziramo sazive Skupštine Crne Gore od tada, pa i ovaj aktuelni, potpuno je jasno da nijedan nije prepoznao razvojnu viziju ekološke države, zašto je prije svega trebalo znanja i hrabrosti, te da su zakone iz oblasti životne sredine usvajali ne zbog odbrane prirodnog bogatstva već iz partijskih i ličnih interesa i obaveza u procesu evropskih integracija. Tako je i sa predlogom za proglašenje Dana ekološke države. Bilo bi poštenije da su predložili Rezoluciju o ekocidu nad građanima ekološke države i priznaju odgovornost za licemjerje.
Izvršna vlast u svim mandatima u ovih prethodnih 30 godina, naročito oni koji su više mandata vršili najodgovornije funkcije, svakako je ,,najzaslužnija“ za obesmišljavanje Ustavne odrednice ekološke države, do tog nivoa da je postalo tragikomično pomenuti to javno.
Upravo je ta grana vlasti odgovorna za državni udar na ekološku državu, njenu okupaciju. Masovnim trovanjem prljavim tehnologijama metalne industrije i korišćenjem uglja za proizvodnju električne energije, čime se ugrožava javno zdravlje, smanjuje životni vijek, uvećava neplodnost kod žena i muškaraca, zarobljavanjem rijeka u cijevi malih hidrolektrana, što za posledice ima nestanak autohtonih vrsta i uništavanje riječnih i povezanih ekosistema, krivolovom, poharom šumskih kompleksa, planskom i ,,divljom“ gradnjom nekontrolisanom eksploatacijom šljunka i pjeska, nezakonitim odlaganjem otpada, pa i opasnog, nanesene su nenadoknadive ekološke i ekonomske štete, koje će trpjeti i buduće generacije.
Ne mogu preskočiti ni odgovornost sudske vlasti, koja je takođe saučesnik u uništavanju ekološke države, jer nije ništa uradila da je zaštiti. Naročito tužilaštvo. Niti da procesuira odgovorne, uprkos hiljadama poziva ekoloških aktivista da se ispitaju kriminalno-koruptivne radnje, koje su prikrivane projektima izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, malih hidroelektrana, regulacije riječnih korita, koncesijama na eksploataciju šume i riječnog materijala, istraživanju nafte i gasa u podmorju, ekološkom rekonstrukcijom termoelektrane, privremenim odlagalištima otpada, prodajom deponija istorijskog otpada Željezare i KAP-a privatnim firmama i još mnogo toga što je davalo povoda da se po službenoj dužnosti zainteresuju i zaštite javni interes.
Kad sve uzmemo u obzir, moramo biti svjesni i odgovornosti ubjedljive većine nas građana. Bez ozbira na izraženu socio-ekonomsku krizu, borbu za golo preživljavanje, morali smo za ovih 30 godina prepoznati da je bilo vrijedno dati podršku ekološkom građanskom pokretu koji je ukazivao na ekocid.
Inicijativa koju smo pokrenuli a tiče se procesa nacionalnog brendiranja ekološke države, mogla bi biti preokret, objediniti nas sve ,,bez obzira na naša nacionalna, vjerska, politička i druga ubjeđenja i osjećanja”, kako je napisano u Deklaraciji o proglašenju ekološke države Crne Gore i okrenuti održivom razvoju i boljoj budućnosti.
Efikasnom primjenom globalnih ciljeva održivog razvoja Ujedinjenih nacija u praksi, a što je sa moguće sposobnom vlašću i uz činjenicu da kao mali sistem možemo dobiti i značajnu međunarodnu podršku, otvara se perspektiva.
Ako želimo zaustaviti negativne trendove mortaliteta, nataliteta, raseljavanja sa sjevera, odlaženja mladih školovanih ljudi iz zemlje, gladi i siromaštva, što se sve dovodi u vezu sa ugroženom životnom sredinom, moramo djelovati odmah, bez odlaganja.
