Piše: Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta ,,Ozon“
Crna Gora je Svjetski dan životne sredine dočekala sa otvorenim poglavljem 27, što je novi momenat u odnosu ne prethodne, kada se to najavljivalo kao da će biti kraj svih ekoloških košmara u ekološkoj državi, iako smo mi iz civilnog sektora upozoravali da je riječ o političkoj odluci, a ne konkretnom unapređenju postojećeg stanja u oblastima životne sredine i klimatskih promjena.
Kako se ove godine ovaj značajni ekološki datum širom svijeta obilježio pod sloganom ,,Pobijedimo aerozagađenje“ , možemo na primjeru opštine Pljevlja dokazati da nadležrei institucije nemaju razloga da se hvale ostvarenim uspjesima, već nažalost samo promašenim odlukama, politikama i planovima, koje su građane koštali zdravlja, vremena i novca.
Naime, ako polgedamo prolazeću sezonu grijanja, kroz zvanične izvještaje monitoringa kvaliteta vazduha u Pljevljima, u periodu od oktobra prethodne godine zaključno sa 1. aprilom, do kad su podaci dostupni javnosti, zabilježeno je čak 142 dana sa prekoračenjima srednjih dnevnih vrijednosti PM 10 čestica, od čega je 74 u prva tri mjeseca tekuće godine.
Ako znamo da su praškaste materije opasne po ljudsko zdravlje naročito za osjetljive grupe poput hroničkih bolesnika,djece, starih, trudnica, kao i da je shodno zakonu maksimalno dozvoljeno 35 dana sa takvim prekoračenjima,, potpuno je jasno da instittucije sistema moraju da urade konkretne i vidljive pomake u ovoj problematici, koja se nažalost mjeri brojem oboljelih, prerano umrlih i onih koji su se iselili zbog potrebe života u kvalitetnijoj životnoj sredini.
I Nikšić i Podgorica imaju izražene probleme aerozagađenja, naročito tokom perioda grijanja, pa je u periodu od 1. oktobra prošle do 1. aprila tekuće godine, broj dana sa prekoračenjima srednjih dnevnih vrijednosti PM 10, u gradu pod Trebjesom bio 74 a u Glavnom gradu 54, s tim što je u Nikšiću, kao i u Pljevljima, već u prva tri mjeseca ove godine premašen broj dozvoljenih dana sa prekoračenjima.
Kada su UN 1974. godine ustanovile Svjetski dan životne sredine, motiv je bio uravnotežen ekonomski razvoj i zaštita životne sredine, što se danas preporučuje i globalnim ciljevima održivog razvoja, a kako naše institucije sistema to shvataju i poštuju najbolje potvrđuju činjenice da nijedan od najvećih industrijskih zagađivača ne posluje u skladu sa savremenim ekološkim standardima, več da se i sada prećutno odobrava zagađenje vazduha i ugrpžavanje zdravlja ljudi.
To što je TE Pljevlja dobila uslovno integrisanu dozvolu, Toščelik Nikšić za pojedine pogone, a Uniprom KAP-u dopušteno da radi i bez tog plana usklađivanja poslovanja sa važećim zakonskim okvirom iz oblasti životne sredine, pokazuje nam nespremnost institucija sistema da suštinski primjene sopstvene politike i planove.
Ako izađemo šire iz okvira ovogodišnej teme Svjetskog dana životne sredine, ne možemo a ne istaći izražene probleme poput unakaženja rijeke Tare, ,,suze Evrope“, zaštićene nacionalnim i međunarodnim stepenom, što ostavlja trajni ožiljak razvojnoj viziji ekološke države, invaziju projekata malih hidroelektrana na naše prelijepe rijeke, koje se stavljaju u cijev zbog potrebe privatnih interesa, zabrinjavajuću namjeru Ministarstva odbrane da područje Sinjajevine, koje ima regionalni razvojni potencijal kroz proglašenje parkom prirode, iskoristi za vojni poligon, neodrživog sistema upravljanja otpadom i ponižavajući zanemarljive rezultate reciklaže, neriješenog problema kanalizacionog mulja sa potojećih postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, gdje ima elementata za ispitivanje organizovanog ekokriminala na međunarodnom nivou, loše upravljanje naconalnim parkovima i nepostojanje upravljačkog mehanizma za većinu zaštićenih podrućja, nelegalnu sječu i još mnogo toga lošeg.
Zato i ne čudi što se u kontekstu obilježavanja Svjetskog dana životne sredine, od strane nadležnih fokus stavlja na jednokratne, u najvećem broju slučajeva i besmislene akcije čišćenja otpada, tj prebacanja sa jedne na drugu nelegalnu tačku za tu namjenu, umjesto da se akcenat stavi na ono što bi trebala biti suština tj jest primjenu strateških i akcionih planova, ukoliko je moguće uopšte relizovati nešto iz tih najčešće prepisanih listi želja.
Ono što ipak čudi jeste drskost najodgovornijih za promašene politike, onih koji koriste, samoreklamerske politikantske performanse, poput akcija čišćenja čistih prostora u sred radnog vremena, da upute kritike na račun ekoloških nevladinih organizacija zbog neprihvatanja uloge ,,čistača smeća”, koja je njima vjerovatno najidealniji scenario za saradnju sa civilnim sektorom.
Neuporediv je osjećaj realizovati dobro osmišljene akcije uklanjanja otpada, sa edukativnom notom, u kojima učestvuju građani, djeca, cijele porodice, turisti, sportski klubovi, privredni sektor i kada su motivi za to ljubav prema prirodi, svom gradu, svim živim bićima, rijekama, jezerima, moru, druženje, kultura življenja, umrežavanje, demonstracija vještina i znanja, sa akcijama čišćenja u kojima po direktivi učestvuju zaposleni u državnoj i lokalnoj administraciji, podržani ništa manje nego vojskom , policijom, radnicima javnih komunalnih preduzeća, koji obezbjede brojnost a sigurni smo i urade svoj dio posla.
Čini mi se da su neki previše impresionari svakodnevnim samoreklamerskim politikantskim performansima predsjednika Srbije, pa je za očekivati da se ubuduće ni ne organizuju ovakvi eko spektakli već da se iskoristi prilika da se ,,prikače” na trud radnika ,,Čistoće” i samo sa neke očišćene lokacije, uz ,,selfi” pošalju medijima kritički osvrt na nevladin sektor i iste te medije, koji im daju toliko prostora za kritiku.
A i bolje tako. Ovako plaćamo dotatnu vožnju do kuće na tuširanje i presvlačenje, usred radnog vremena, a ne daj Bože neko bi se mogao i povrijediti, zbog izostanka adekvatne opreme za akcije čišćenja, pa bi i to morali platiti građani.
