Piše: Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta ,,Ozon“
Na današnji dan prije tačno 73 godine pokušaj oslobađanja Pljevalja od italijanskih okupatora završio je neslavno.
Loša taktika napada i dojava domaćih izdajnika omogućila je dobro utvrđenim okupatorima da efikasno koriste nadmoć u oružju i opremi, sijući smrt sa brda Stražica, gdje im je bilo glavno uporište.
Veliki broj mrtvih i ranjenih uticao je negativno i na moral onih koji su preživjeli, pa se veći broj njih vratio kućama razočaran, odustvaši od daljeg otpora i borbe.
Upravo ovaj momenat možemo dovesti u kontekst današnjice, gdje ubjedljiva većina građana Pljevalja, inače mirnih i vrijednih ljudi, pognute glave trpi jednu drugačiju, ali svakako isto tako tragičnu okupaciju, koja izaziva bolesti, donosi nesreću, odnosi živote…
Riječ je naravno o zagađenju vazduha, kojeg karakterišu izražene povećane srednje dnevne vrijednosti suspendovanih čestica PM10 i PM2,5 , za koje Svjetska zdravstvena organizacija tvrdi da ne postoji koncentracija bezbjedna po ljudsko zdravlje.
Umjesto granata, bombi i metaka, kojima su italijanski okupatori tog prvog decembarskog dana davne 1941. godine odbili oslobodioce, današnja okupacija Pljevalja se vrši na mnogo opasniji i podmukliji način, uz primjenu novih metoda specijalnog rata, kao što su mito i korupcija, kontrola medija, različiti pritisci na one rijetke koji se usude pričati o očiglednom problemu…
I mada i danas postoje utvrđeni objekti, sa ili bez Italijana još se špekuliše ali sigurno sa domaćim izdajnicima, u jednoj stvari okupacija se drastično razlikuje.
Naime, za razliku od četrdeset prve godine prošlog vijeka, kada je bila aktuelna ideja ,,jedne nacije“ današnja okupacija se vrši pod plaštom demokratije.
Umjesto tenkova, teške artiljerije, vojne čizme, ove današnje ,,okupatore“ karakterišu luksuzna službena vozila, najčešće njemačkih proizvođača, pametni telefoni i italijanske cipele. Da ne poredim svastiku i partijska obilježja, možda bi bilo neukusno? Mada…
Strijeljanje, zatvaranje, prisilni rad, zamjenili su savremeniji metodi poput jednokratnih socijalnih pomoći, opraštanja dugova, privremenog zapošljavanja…
Teško je sve to znati a ćutati. Siguran sam.
Nezdravo takođe. Možda čak i opasnije po zdravlje od PM čestica. Mentalno naročito.
O moralnim i duhovnim posledicama neću. Vidljivo je kakvi su nam kriterijumi vrijednosti i ko su nam ,,dobri momci“.
Ono što osjećam jeste saosjećanje i solidarnost sa građanima Pljevalja koji su prepušteni sami sebi u vremenu kada smo i sebi sami preveliki teret.
Mnogi od nas ne mogu ni sa sobom biti načisto, a kamoli se (iz)boriti za čist vazduh.
Ipak ne mogu razumijeti čemu ćutanje?
Zar je glas zaista tako jeftin, kao što se priča nakon poslednjih lokalnih izbora u Pljevljima?
Očigledno je da problemi neće nestati sami od sebe. Možda tokom ljeta aerozagađenje bude znatno manji problem, ali posledice nesporno i tada budu prisutne.
Zato se ne smije više ponoviti loša taktika iz drugog svjetskog rata.
Svaki život je jednako važan i na tom se mora graditi strategija.
I svaki slobodan glas, takođe.
Doduše nečiji se čuje dalje…
