U okviru Fonda “ Majka Savica” i ove godine, po četvrti put, dodijeljene su nagrade.
Kao i prošle godine, ciljna grupa su bili šticenici-e Dječjeg doma “Mladost” u Bijeloj, Herceg Novi.
Sa temom eko-eseja “Sačuvajmo naše more” nagrađeno je troje djece, koji su napisali inspirativne radove.
Novčani iznosi su iznosili: 1. nagrada 200 era, 2.nagrada 150 evra, 3.nagrada 100 evra.
Uručenje nagrada je obavio Dr Nikola Perović 14.02.2024. u prostorijama Doma.
U nastavku su nagradjeni radovi sa šiframa, kako bi se zaštitila privatnost djece.
I Nagrada
Sačuvajmo naše more
Kada sam stigla u Dječji dom za more sam mislila da je veliko prostranstvo. Moram da priznam da sam ga se u tom trenutku i plašila. Kako je vrijeme prolazilo taj strah je isčezao i more sam mnogo zavoljela. Najviše volim ujutro kada se probudimda pogledam kroz prozor u njega, nekako me povrati u stvarnost, opomene gdje se nalazim, pruži mi neku mirnoću i radost.
Mnogo se razočaramkada primjetim da ljudi ne vode računa o moru, kada bacaju smeće, sipaju različite hemikalijeu njega, kada brodovi i barke ispuštaju naftu, ribari ostavljaju gume i stare vrše na dnu mora. Vjerovatno ti ljudi nijesu svjesni morske ljepote. Oni ne doživljavaju more na način kako ga ja doživljavam.
Talasi su blagi i ritmični, uz umirujući zvok zapljuskuju pješčanu obalu. Plaža je prošarana školjkama i morskim algama, a vazduh ispunjen slanim mirisom mora. A zalazak sunca pored mora neopisiv je događaj. To je prizor koji oduzima dah. Ne možete a da ne osjetite smirenost i ljubav prema moru dok gledate kako sunce zalazi ispod horizonta, obasjavajući more svojim toplim sjajem. More me podsjeća na neko novo djetinjstvo, neki život ljepši, bolji, na veliku radost, ljubav i nadu. Kada postanem punoljetna i odem u neki drugi život uvijek ću ovo mjesto i uspomene da vežem za more. More je naše najveće bogatstvo. Da bi imali koristi do mora treba ga čuvati, njegovati, paziti i poštovati. Treba odvajati reciklirati otpad iz njega, paziti gdje bacati smeće, ljude edukovati učiti o ljepotama mora. Nesavjesni smo prema njemu u užurbanom, savremenom načinu života, zaboravili smo ono najvažnije a to je kontakt sa prirodom. Nekako imam osjećaj da ljude ne vode računa o prirodi, nijesu savjesni u tom pogledu. Često mi se dešava da kada idem na planinarenje sa društvom da se veoma razočaram. Smeće na sve strane, dođu, roštiljaju, uživaju u prirodi, druže se i na kraju svo to smeće ostave tu. Pitam se zašto. Jedno veliko ZAŠTO? Pa zar je teško pokupiti to smeće i odnijeti sa sobom? Zašto narušavati nešto što nam je priroda dala? Ugrožavamo ekosistem, ugrožavamo biljke, ugrožavamo životinje. Razočarana sam u ljude koji se tako ponašaju i ljuta na sebe što ne mogu ništa da promijenim. Ljuta što ne mogu da ih promijenim. Ljuta na neznanje tih ljudi. Smatram da bi država trebala da više radi po tom pitanju. Da se edukuju prvenstveno djeca iz osnovnih i srednjih škola, zatim odrasli, da se više uloži u edukaciju, da ljudi shvate koliko nam znače priroda, šume i more. Da se kruzeri koji stižu u luku kontrolišu,da pri izlasku iz naše divne Boke, ne ispuštaju smeće, Uvesti strožije kontrole, veće kazne. Smatram da samim tim načinomrazmišljanja vrednujemo naše more , našu državu, našu prirodu. Eh da samo ja mogu nešto promijeniti, ali svjesna sam da sam ja jedinka, jedma mala kapljica u moru. Ali isro sam mišljenja kap po kap kreće mijenjanje svijesti ljudi. Kad bi se pokrenula neka nova era promjene svijesti ljudi da svi brinu o prirodi, okolini i moru.
Progovorimo svi svojim glasom, borimo se za ono što pripada nama. Nije nam život dat da prkosimo prirodi, dat nam je da se međusobno volimo, pomažemo i učimo da volimo more. Nažalost neki ljudi nijesu shvatli značenje svoga postojanja. Molim sve ljude svijeta da skinu povez sa očijui vide oko sebe šta se dešava. Da su svjesni na koji način uništavaju naše more i da prestanu to raditi. Ponekad je dovoljno jednu limenku izbaciti iz mora. Zato dobri ljudi pokažimo ovima što nam uništavaju more da je dobro uvijek bolje od zla. Borimo se glasom ljubavi., borimo se za čistije more. Ne dozvolimo da oni koji će doći posle nas budu ogorčeni na nas.
Ponekad je dovoljna samo dobra volja da se sačuva more, da se riječi pretvore u djela. ,,Kad se naša srca slože sve se može“.
SAČUVAJMO NAŠE MORE, NAŠE NAVJEĆE BLAGO.
EF
II Nagrada
Sačuvajmo naše more
Živim u jendoj velikoj kući koja je na obali mora. Ta kuća je puna ljubavi i djece. Posle svega što smo svi zajedno prošli sada smo srećni. Često razmišljam koliku sam sreću imala da dođem da živim na ovakvom mjestu. Znate ono kada ste mali pa maštate o mjestu iz bajke. Kada sam prvi put došla u ovu veliku kuću ostvarila se moja mašta. Velika kuća pored mora, puna divne djece i ljubavi, puna divnih ljudi. Pored te velike kuće ima divna plaža i more. Tu sam prvi put naučila da plivam, tu sam prvi put zaronila, prvi put skočila sa mula.
Kada mi je vaspitačica rekla koja je tema, veoma sam se obradovala i javila da baš ja pišem na tu temu. Osjetila sam potrebu da uradim nešto povodom ove teme. Vođena razmišljanjem možda će neko, neđe tamo nekad pročitati ovaj rad i nešto uspjeti da promijeni. Moram da kažem da sam veoma ljuta, razočarana zbog stanja u kojem se nalazi naše divno more. Barem zbog onoga što ja svakodnevno vidim i doživljavam. Smatram da ga ljudi veoma zagađujui ne paze na njega. Svjedok sma koju količinu smeća bacaju u more. Posebno sam ljuta i razočarana u ribare i njihove barke! I oni svašta bacaju u more, djelove ribarske mreže, kante i plastične zdjele koje im više nijesu potrebne i naravno sve to uvijek završi na dnu mora. To je mnogo teško odnijeti i baciti u kontejner L
Veliki sam zaštitnik životinja pa između ostalih i riba. U mom prisustvu ne dozvoljavam da bilo ko na bilo koji način ugrožava život životinjama. Zbog toga ne jedem meso. Jer volim životinje i smatram da imaju pravo na život. Ispričaću vam jedan nestašluk koji sam uradila prije neki dan. Vraćajući se iz škole sa svojom sestrom primjetila sam na mulo koje zovem ,,našim“ dva pecaroša. Prišla sam im i počela sa njima razgovor o prelijepom sunčanom danu. Gestikulacijom očima pokazala sam sestri da ih zamajava razgovorom a ja sam se savila i uzela iz kante dvije ribe, koje su bile još žive, koprcajući se da se nekako oslobode. Brzinski sam ih uzela u ruke i bacila u more. Pecaroši koji su bili tu, kada su vidjeli šta se deslio, veoma iznenađeni mojim gestom počeli su da viču. Moja se sestra jako uplašila, uzela me za ruku i počela da bježi. Ja se nisam uplašila, već naprotiv bila sam srećna. Srećna što sam uspjela da sačuvam dvije ribice. Osjećala sam se veoma bitnom, veoma korisnom. Srce u grudima mi je jako lupalo i na sav glas sam počela da vičem od sreće. Osjećala sam se dominantnom i srećnom. Moram da priznam još jednu stvar za koju niko ne zna a to je da često pratim i gledam gdje će ribari da stave svoje vrše u moru, na kojem mjestu. Zapamtim, pa kada oni odu, uđem u morepreronim do tog mjesta, otvorim vrata vrše, da nesmetano mogu ući i izaći ribe, rakovi, školjke hobotnice i ostale morske životinje. U vrši se nalazi hrana i onda je to za njih kao neko slavlje, ja ga doživljavam kao veliku rođendansku morsku žurku. I roneći uživam u pogledu tog njihovog rođendanskog slavlja.
Kada dođe ljeto prva ulazim u more, premještam morske ježiće na drugu stranugdje djeca ne plivaju, iz razloga da se neko dijete ne povrijedia isto tako da sačuvam ježiće da nesmetano uživaju u morskoj vodi.
Često sam kritikovana od strane svog društv iz škole da nije dobro dijelo pustiti ribarima ribe iz kante ili iz vrše ali ja se osjećam veoma korisnom. Osjećam da je to moj doprinos da sačuvamo more. Smatram da bi svako moga da vodi računa da ga sačuvamo, da ga volimo, poštujemo, divimo mu se.
More je nešto najljepše što naša država ima. Mišljenja sam da ga treba čuvati sačuvati. Ja ću to da radim dok god budem mogla. Trudiću se na moj način, iako neki misle da taj način nije dobar. Molim sve ljude da promijene razmišljanja, stavove i da čuvaju naše more, jer je ono naše najveće bogatstvo.
AB
III Nagrada
Sačuvajmo naše more
Naše more je plavo i bistro u dubini čisto. Naše more se nalazi pod prelijepom planinom Lovćen i daje pejzaž turistima koji odluče da posjete Herceg Novi. More je i stanište mnogih morskih bića. Čovjek je onaj koji bira kako se ophoditi prema darovima prirode. Svaki čovjek bi trebao da zna koji otpad, bilo to- papir, guma, plastika ili nafta šteti našem moru. Bez obzira koliko se more čini čistim spolja, svaki čovjek zna da i nije baš tako. Mi kao ljudi smo se prema prirodi ponašali kao da nema uticaj na našu budućnost. Voljela bih kada bi ljudi na trenutak zastali, pogledali u to more i zapitali se kako je njemu, da li se osjeća ugodno kada ga neko zagađuje? Ja sam sigurna kada bi more progovorilo, reklo bi nam da mu to ne prija, jer zbog našeg zagađivanja ginu stanari mora- ježevi, ribe, alge…
Sve je jako loše za nas i naš ekosistem. Sigurna sam da nijedan čovjek ne bi volio da bude tretiran kao more, niko nije kanta za otpad, čak ni more iako je veliko i duboko. Svako more, bilo to Jadransko, Jonsk, zaslužuje da bude tretirano bismo mi sebe tretirali. Nije samo otpad problem, već i pretjerani ribolov dovodi do smanjenja riba u moru, a to je vrlo loše. Svaki čovjek ako ima potrebu da peca treba da zna granice. O očuvanju mora ne mogu voditi brigu samo ljudi koji se bave ekologijom ili čišćenjem mora. O tome svi ljudi svijeta moraju brinuti, kao što brinu da im ugled kuće bude na mjestu tako što je čiste. Hajmo onda da se potrudimo da i ugled našeg mora bude takav, a ne samo da izgleda tako. Ja znam da je ljudima u cilju da ima što više zgrada, zato uništavaju šume koje takođe imaju uticaj na morski život. Isto tako nestanak morskog života može uzrokovati nestanak kopnenog. Čuvajmo naše more to nam je dar prirode. Pored toga što more lijepo izgleda, za ne bismo voljeli da je takvo i iznutra. Nama nije mnogo da otpad bacimo u kontejner ili obližnju kantu, ali našem moru to mnogo znači. Isto tako ljudi zagađuju more time kad se kanalizacije prepune i sve preko nje ispusti u more. Da li se možda zapitate da ćete se u to more ljeti kupati, zbog porasta temperature? Možda se nama ljudima čini da ono što ode u more i nestane, ali to nije tako. Sve što se baci u more ostavi velike posledice. Većina plastike se zaglavi na dnui počne gubiti boju, počne mahovina rasti na njoj pa se ne primjećuje toliko. Naša je dužnost da damo sve od sebe i pomognemo našem moru i zbog njega, a i zbog nas. Čovjek se puno bolje osjeća kada zna da je pomogao sebi a i drugima. Ne bismo trebali biti sebični i bezobrazni kada je pitanju prirodno okruženje – more, okeani, šume vazduh… Možda ne mogu pričati ali nije prijatno vidjeti posječeno drvo, crn vazduh, kese, naftu koja prekriva mora i okeane, zbog našeg bezobrazluka. Trebali smo da znamo da nas ništa ne može učiniti srećnijima nego kada prirodu ugledamo čistu. Ja sam sigurna da ima ljudi koji bi naše more očuvali po svaku cijenu. Nije teško podići kesu koja se nalazi u moru i iznijeti je. Ja znam da na plažama mora imati bar jedna kanta za otpad. Naravno veliki utiacj imaju stariji ljudi, koji bi svoju djecu trebali učiti da se priroda mora čuvati. Jer zagađenje mora je veoma loše za ekosistem i životinje u tom moru.
Sa obrazovanjem koje stiču dok su mali, djeca uče da ne rade ništa štetno. Svi bismo makar na jedan da sebe trebali stavit da smo – drvo, vazduh, more i onda se zapitati šta bi nama ljudi radili da smo nešto od ponuđenog? U suštini svaki bi čovjek trebao da odvoji minut da podigne otpad koji se nalazi u moru ili na obali. Najbolje rješenje bi bilo kada bi se smanjila upotreba brodova koji ispuštaju naftu ali mi o tome ne odlučujemo .
Svi možemo uraditi ono što je do nas, a to da umjesto što štedimo svoje vrijeme i bacamo u more otpad ili slično, uzmemo makar minut od te uštede i naš otpad proslijedimo u najbližu kantu, kontejner ili slično.
Nama je to minut al prirodi puno znači.
CD
