Ili primjenjena basna o zecu i kornjači
Piše: Aleksandar Perović
Kada je 21. septembra 1991. godine na Žabljaku jednoglasno usvojena Deklaracija o proglašenju Crne Gore ekološkom državom, većina sigurno nije mogla naslutiti kako će neslavno završtiti ta nadasve humana ideja.
Ideja koja je bila preteča održivom razvoju, koga su danas puna usta svima, mogla je građanima Crne Gore donijeti mnogo benefita i učiniti nas prepoznatljivom i poželjnom destinacijom za sve one koji makar tokom perioda odmora žele uskladiti svoje sa potrebama prirode, pritom uživajući u svom izboru.
Naravno da bi se to ostvarilo trebalo je imati jasnu viziju i realnu strategiju. Koliko je onima koji su donosili najvažnije odluke vizija bila jasna, to pokazuje njihovo imovinsko stanje, a Nacionalna strategija održivog razvoja koja je trebala biti ,,zvijezda vodilja” ustavnog opredjeljenja ekološke države, ostala je mrtvo slovo na papiru. Isto kao i još mnogo usvojenih dokumenata slične namjene. Između ostalih i Strateški master plan upravljanja čvrstim otpadom u Crnoj Gori.
E upravo u tom grmu se krije zec. Ili više njih, da budem precizniji.
Naime, mislim da je bilo potpuno očekivano da će jednom doći vrijeme da se podvuče crta i utvrde razlozi ko je odgovoran zbog toga što se gotovo ništa nije ostvarilo od svega onoga što se projektovalo i obećavalo. Naravno govorim o upravljanju i uopšte odnosu ka prirodnim resursima.
Ovdje bih se na kratko vratio na pomenute zečeve, koji su naviknuvši na lagodan život i povlašćen položaj u prethodnih nešto preko dvije decenije, zaboravili da je njihova uloga i u životnoj kao i u svim drugim trkama da nametnu jak tempo i povuku sve druge, kako bi se u rekordnom roku došlo do željenog cilja. Ova časna i nadasve plemenita misija, po prirodi stvari ima svoj rok, naravno ako se kao takva prihvati i na vrijeme oslobodi prostor za one koji imaju kvalitet da postignu novi rekord. Cilj koji će biti zajednički uspjeh.
Prenositi stečena znanja i iskustva, makar kako ja to vidim, od neprocjenjive je vrijednosti, naročito ako se radi na stručan način sa željom da se i primjene u praksi. Možda zvuči kao utopija, ali ekosistemska harmonija, nije moguća bez solidarnosti, poštovanja prava na različitost, podsticanja javnog argumentovanog dijaloga, uvažanja činjenica i stalne težnje za inovativnošću. Između ostalog naravno.
Sad kad sam krenuo sa zečevima nastaviću tako, jer me podsjetilo na Orvelovu ,,Životinjsku farmu” koju bi uz ,,1984”, istog autora, trebalo da pročita svako ko ima želju da se javno bavi društvenim temama.
A i nekako prizor uhranjenog zeca koji pokušava drugima da se predstavi kao kadar ,,stići i uteći” i umjesto o kupusu, analizira bezbjedonosno –vjersko-lingvističku situaciju, čini mi se pravi izbor za ovu priču.
Da ne bi bili obična nijema publika koja gleda kako uhranjeni zečevi prave vještačke brane umjesto da budu važna karika ka željenom cilju, nekada i građani i nevladine organizacije moraju pokušati trčati trku za goli život. To bi se moglo predstaviti kao disciplina sa preponama koju treba da istrče kornjače. Naravno ne nindže.
Građani i građanska udruženja, za razliku od ratobornih glodara ekologije, koji imaju kameleonske moći jer se u različitim prilikama pojavljuju i kao predavači, obrađivači, revidenti, tumači itd, ne mogu sebi dozvoliti da budu iznad sistema, već moraju strpljivo i polako poštujući važeće zakone i institucije pokušati zaštiti javni interes. I zato poređenje sa preponama i kornjačama.
Očigledno je da su određeni pojedinci pustili svoje krake u sve segmente društva, pa i u NVO sektor i medije, koristeći stvorene pozicije za sticanje različitih benefita, te da im nikako ne godi što je došlo vrijeme da se postave pitanja u kakvom su stanju naše šume, rijeke, jezera (neka se i izgubila!?)…
A naročito im ne gode oni koji pamte i javnost podsjećaju na ono što je zauvijek izgubljeno i uništeno.
Sigurno se većina sjeća basne o zecu i kornjači i njihovoj, samo se činilo, od starta neravnopravnoj trci.
Ovaj poučni primjer je u potpunosti primjenjiv na naše društvo, jer pomenuti glodari ekologije podcjenjivački posmatraju građanske inicijative, sigurni da uvredama i poniženjima mogu u suštini dobiti trku i bez trčanja.
I u svojoj umišljenosti zaboravljaju da ne postoje brane koje mogu spriječiti istinu da izađe na vidjelo.
A kada bujica istine probije vještačku branu laži i kornjačama da dodatno ubrzanje situacija će se promjeniti iz korjena.
Za razliku od uhranjenih zečeva koje će njihovi vlasnici, mađioničari u pokušaju, vratiti u šešir, kornjače će polako ali sigurno ići ka željenom cilju – zajednici u kojoj se živi sa prirodom i od nje niti traži niti uzima više od onoga što je moguće vratiti.
Naravoučenije – Ne sprdaj se sa tuđim snovima.
Autor je direktor Ekološkog pokreta ,,OZON“.
