,,Problemi se ne mogu riješiti sa istim načinom razmišljanja koji ih je stvorio.”
Albert Ajnštajn
Piše: Aleksandar Perović
Ministarstvo ekonomije je stavilo na javnu raspravu Nacrt Strategije razvoja energetike Crne Gore do 2030. godine. Reklo bi se u pravo vrijeme, mada ne znam koliko je to bila namjera onih koji su odredili tajming.
Evo i zašto tako mislim. Sem laičke i stručne javnosti, koje sami pomen izgradnje brana nekako trgne iz duboke društvene letargije, možda neočekivano su se desile i neke veoma bitne stvari koje su ovoj javnoj raspravi dale i regionalni, pa čak i globalni karakter.
Jasni stavovi Svjetske banke i MMF-a oko KAP-a , što je potpuno realno i nešto već odavno jasno svim dobronamjernim ljudima, trebalo bi da djeluju ohrabrujuće i na donosioce odluka, koji u prethodnom vremenu ili nijesu željeli ili nijesu smjeli podvući crtu između javnog i privatnog interesa.
Iako sam lično mišljenja da socio-ekonomski aspekt nikad nije bio glavni razlog zbog čega smo plaćali tuđe dugove, već sumnjam različite ugradnje i lični interes, nijesam mogao pretpostaviti da će se ići toliko daleko i dopuštati nezakonite radnje poput krađe električne energije, neplaćanja poreza…
Nego da se vratim na suštinu. Znači ako institucije kao što su Svjetska banka i MMF, od kojih dosta zavise zemlje koje su (pre)zadužene poput naše, iznesu tezu da nam je isplatljivije uvoziti nego proizvoditi aluminijum (čitaj plaćati gubitke KAP-u i opraštati poreze), jednostavno morate to uzeti u razmatranje, jer je riječ i čitavoj energetskoj politici.
Sa KAP-om i bez njega su dvije dijametrano suprotne opcije, a na izboru jedne od njih treba razvijatii i strategiju razvoja energetike ali i drugih poput (ne)održivog razvoja.
Nijesam prvi ni jedini koji se javno izjasnio o tome da industrijski kompleksi koji nijesu iskoristili prethodnih 20-tak ,,sivih“ godina i sve povlastice koje su imali, da primjene savremene standarde u proizvodnji nemaju budućnost. Nema tu prostora za emocije, mada toga već odavno nema u našoj privredi. Lični i interesi određenih grupa su odavno jedini parametar kada se radi o vještačkom održavanju u životu posrnulih industrija.
E upravo ovdje ću objasniti zašto sam iskoristio poruku velikog Ajnštajna, čiju suštinu nadam se neće pokušati osporiti eksperti koje naša Vlada ima na lageru. Mada kad malo razmislim, nadam se da hoće, jer od argumentovanog dijaloga nema boljeg načina za krajnji ishod neke odluke.
Siguran sam da većina pojedinaca koji su učestvovali ili pratili javne rasprave za planirane energetske objekte, bilo da je riječ o hidroelektranama ili vjetroelektranama, pamti način na koji su se nadležne institucije i obrađivači dokumenata odnosili prema laičkoj i stručnoj javnosti , koja nije ćutke progutala njihove projekcije, koje su ponekad bile i skadalozne. Poput onih o turističkim kapacitetima.
Manji broj, ali siguran sam onih koji znaju o čemu pričam, sjetiće se i skorašnjih javnih rasprava oko prekograničnog uticaja planiranih HE na Drini i Limu, gdje je opet netransparentno odabrana grupa sa ekspertskog lagera Vlade, na kraju dala svoje potpuno neodređeno mišljenje, bez organizavanja javnih tribina, što je zaista apsurd nad apsurdima.
Podcjenjivačkim i nadobudnim pristupom došli smo u poziciju da se manipulacija javnosti koristi kao najčešći model, iako je praksa pokazala da se medijski rat ne može dobiti podmetanjima i plasiranjem neistina. Odnosno pokušajima profesionalnog ili čak ličnog diskreditovanja neistomišljenika.
Prodavanje magle je metod koji nije imao svijetlu budućnost, što se pokazalo i u našem slučaju.
O prodavanju električne energije proizvedene i od obnovljivih izvora svakako treba razgovarati drugačije, razmjenom agrumenata, analitičkim pristupom, uz prepoznavanje jasne vizije kako kao društvo trebamo ići dalje, ali u sam vrh prioriteta postavljajući interes generacija koje dolaze.
To je priča i o povlašćenom ili potlačenom položaju, geopolitici, uticaju regiona, rizicima…
Primjer koji je takođe veoma bitan za javnu raspravu za nacrt strategije razvoja energetike jeste i raskid ugovora o izgradnji HE na Drini. Iako još uvijek nije jasno ko je raskinuo ugovor, očigledno je da se za realizaciju tako velikih projekata mora sklopiti cijeli mozaik. Jednostavno preveliki je uticaj na životnu sredinu da bi se moglo ishitreno ulaziti u rizike.
Ukoliko se komentari zainteresovane javnosti prihvate kao dobonamjerni i poželjni, javna rasprava za nacrt Strategije razvoja energetike Crne Gore do 2030. godine može dobiti željeni kontekst.
U suprotnom svi smo odgovorni za eventualno potapanje.
I strategije i teritorije.
Autor je direktor Ekološkog pokreta ,,OZON“.
