Piše: Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta ,,OZON“
Znate onaj osjećaj kada se desi nešto što smatrate ispravnim, ali sa značajnim kašnjenjem, pa samim tim i upitnim ishodom? E upravo sam se tako isprazno osjetio kada sam čuo da je Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja donijelo odluku o zabrani dalje eksploataciji šljunka i pijeska iz riječnih korita Morače, Lima, Tare, Ibra, Grnčara i Gračanice.
Godinama nevladine organizacije (NVO) ukazuju na enormnu ekološku i ekonomsku štetu koja nastaje nekontrolisanom legalnom i nelegalnom eksploatacijom riječnog materijala, ne samo na pomenutim vodotocima, zbog čega su ozbiljno ugroženi riječni ekosistemi, a neke autohtone riblje vrste i potpuno izumrle.
Nažalost, to je do sada prolazilo bez ozbiljnije podrške onih institucija sistema koje su u lancu odgovornosti kada su u pitanju upravljanje vodnim resursima, davanje koncesija i potrebnih saglasnosti, kao i terenska inspekcijska kontrola i konačno procesuiranje odgovornih za pričinjene štete.
Možda će neko pomisliti ,,Pa dobro bolje ikad nego nikad.“ ili ,,Šta se ovaj ,,Ozon“ stalno buni, ni dobro im ne valja?“, ali ipak smatram da je potrebno otvoriti javni dijalog ne samo oko opravdanosti pomenute odluke resornog Ministarstva, već i oko odgovornosti za pogrešne i promašene politike, tolerisanje ekokriminala i ekocida koji su decenijama organizovano vršeni u riječnim koritima širom Ustavom Crne Gore deklarisane ekološke države, čime su nanijete nesagledive ekološke i ekonomske štete.
Posebno jer se na zvaničnoj internet prezentaciji Uprave za vode, u tekstu sa njegovom suštinom kontroverznim nadnaslovom ,,Stop neodgovornoj i nelegalnoj eksploataciji šljunka i pijeska“, kao jedan od glavnih razloga za zabranu eksploatacije riječnog materijala navodi činjenica da je ukupni prihod od koncesionih naknada za 2016. godinu bio ,,svega“ 25.000 eura.
Pošto se Uprava za vode isčuđuje otkud ,,samo° 25.000 eura prihoda u prošloj godini, moram javno pitati pa zar onda ne bi trebalo stopirati i neodgovornu politiku davanja koncesija i takve legalne eksploatacije šljunka i pijeska i ispitati sve radnje koje su dovele do toga da se nešto što je trebalo biti u javnom interesu sada tumači kao ,,neodgovorno i nelegalno“?
Moram se glasno zapitati kako to da prethodna prelazna Vlada, koja je imala i ekspertske kontrolore, odmah nije raskinula štetne koncesije i predložila potrebne sanacione planove?
Dalje, šta po ovom pitanju radi državno tužilaštvo, zar se ova odluka resornog Ministarstva sa njihove strane ne tumači kao poziv za ulazak na ,,mala vrata“ i prilika za izlov ,,velikih riba“, možda čak i kapitalca? Ili će biti opet ,,mušičarenje“ po principu uhvati pa pusti?
Ne znam možda se radi o profesionalnoj deformaciji ili je trenutna inspiiracija razlog, ali meni se otvara čitavo more pitanja čiji bi odgovori trebalo da razjasne zašto se ovoliko čekalo da se zabrani ekspolatacija šljunka i pijeska, kada je i navjećem laiku na prvi pogled jasno da se radilo o neodrživom pristupu čije će posledice biti trajne, kompleksne i veoma skupe.
Naježim se na sami pomen riječi ,,regulacija“ u kontekstu vodotoka jer je dosadašnja praksa pokazala da se najćešće radi o betoniranju čime se trajno uništava živi svijet i prirodna namjena rijeka.
Često je ,,regulacija“ vodotoka rađena zbog bizarnih razloga poput lakšeg uklanja otpada iz riječnih korita ili sprečavanja izlivanja rijeke tokom poplavnih talasa, što je bila samo manipulacija javnosti.
Po meni pravi motivi su drugačiji, i tu je privatni interes u prvom planu, počev od angažovanja privatnog biznisa, do prostora za ugradnje.
Sa aspekta nevladinog sektora teško je dobronamjerno prihvatiti poziv za saradnju a da pritom nemate mogućnost aktivnog djelovanja kroz formiranI međusektorski koordinacioni tim za praćenje moratorijuma na eksploataciju riječnih nanosa.
Naročito ako se uzme u obzir koliko je tokom prethodnih godina javnog reagovanja i ukazivanja na ovaj i čitav niz drugih problema na vodotocima, upravo dolazilo od NVO a koliko od Uprave za vode ili resornog Ministarstva.
Prije nekoliko godina sa kolegama iz NVO smo predložili formiranje jednog mješovitog tima za borbu protiv ekokriminala na rijekama na teritoriji glavnog grada, koji bi sem terenskih obilazaka dao i predlog za revitalizaciju riječnih ekosistema, naravno uz učešće uprave policije, civilnog sektora i medija.
Cilj je bio takav model testirati pa zatim primjeniti u svim lokalnim zajednicama, jer su rijeke životno važne za stanovništvo.
Zakonska zaštita rijeka je najbolje rješenje jer moratorijum na eksploataciju riječnih nanosa nije dovoljno jaka mjera i ne garantuje da će se unaprijediti postojeće katastrofalno stanje.
A to je prijeko potrebno.
