Ona stara usamljena kuća negdje u brdima. Daske koje škripe i ljuljaška koja se sama zaljulja, koraci koji se čuju onda kada utihne dječija priča. To je nešto što povezuje sva djetinjstva ovoga svijeta. Barem ona koja su poznavala široko polje slobode, prave slobode.
No, strah je ipak prolazan, a pravda, sreća i pravo na život nešto posve nesigurno i neizvjesno. Naše danas najbolji nam je dokaz. Orvelovski rečeno – neki su ipak jednakiji od drugih.
Piše: Biljana Kecojević
Jer živimo živote postmodernog, krajnje eruptivnog, bezgranično izopačenog sistema vrijednosti. Nije ni čudo što zaboravljamo na najvažnije – što degradiramo svakom novom sekundom egzistencijalno. Stidim se pred spoznajom da smo spali na grane sa kojih ono što je veliko cijenimo nikoliko, a ono što je sekundarno uzdižemo u visine. Što se svodimo na iluzornost postojanja. Da pojednostavim. Igramo neke čudne, ni malo moralne i mnogo podmukle igre bez granica. Mi sa onim od čega smo potekli. Mi sa prirodom. Mi sa globusom. Mi sa izvorom života. Mi sa nama samima. Kuda li smo to pošli? Dok nam se ljudski poeni brišu i sve više postajemo nalik na lešinare – priroda nam samo prividno oprašta. Sve češće upadamo u sopstvene zamke, dok nam na koncu ne izda krajnji račun za te zasluge. Biće to fiskalni bon, konačne nam propasti. Bez mogućnosti da plativši porez speremo grijehe i počnemo ispočetka.
U kakav smo to Danteov krug upali. Gdje ćemo ovako nedozreli ideji o življenju života. Pa mi smo samo mali pokretljivi roboti, spremni da nas uvijek vode.
Možda zahvaljujući potrebi da osiguramo ništa više do golu egzistenciju, možda iz čiste obijesti, možda što nam se može, možda što smo samo gladni destrukcije, nesiti iživljavanja, možda jer je to jedini izlaz. Možda nam neće biti oprošteno. I neće, jer uloge će biti zamijenjene. Znaci već odavno postoje. Ali smo oduvijek posmatrali zatvorenih očiju. O da, čistili put od svega što nam nije odgovaralo. Jer mi smo moderni ljudi. Mi svodimo Nas na prostor i vrijeme. Duhovni paraziti lišeni infantilnosti, živimo pravila objektivacije.
Klimatske promjene. Cijeli paket prijetećih poruka. Globalno zagrijavanje, sve češće prirodne nepogode, poplavljena područja i staništa zahvaćena plamenom, odnose živote zahvaljujući kojima smo mi na ovom svijetu. Svijet flore i faune biva degradiran a svijet tehnologije sve više uzima maha. Globalno zagrijavanje i globalno zračenje. U sijasetu tehnike zaboravljamo da razgovaramo, robotizujemo se. Virtuelni svijet nam je sadašnjost. Bojim se i budućnost jer ne vidimo dalje od sopstvenog nosa. Volimo da nam gospodari grade puteve najsigurnijeg polaska, potpuno nevažno da li će biti asfaltirani na iste načine kao i do sada. Čim se brdo razbije i presjeku crvene vrpce, nastaje prazan hod i cijeli podzemni svijet lažnih obećanja. Na scenu stupaju manipulacija i zavođenje. Iliti manipulativno zavođenje, zavođenje manipulacijom. Da se zamažu oči novim „u sledećoj budžetskoj godini“. Botaničke bašte opasnog otpada posvuda u Crnoj Gori. Biće bolje. Svjesni smo problema. Radimo na sanaciji. U sledećoj budžetskoj godini obezbijedićemo..I tako, ne fali sledećih budžetskih godina i zvučnih obećanja koja stvaraju frustrirajuću sliku društva u kome živimo. Priroda ovako predivna, i dalje naizgled puna životne radosti mislimo da samo stagnira. U stvari će kumulativnim dejstvom jednog dana eksplodirati. Dok se mi pravimo račundžijama koji vrlo dobro kalkulišu pragom dozvoljenog bola, unutrašnja joj vrela presušuju. Ne vidimo umiranje njenog golemog tijela jer u suštini ne vidimo ništa dalje od borbe za kruh od bijelog brašna. Iliti poneki Ipod i Iphone. No, nama je lepo. Taman kako smo zaslužili.
I dok strateški procjenjujemo, pravimo analize slučajeva, studije, pa ih onda u vidu još jednog, posve novog dokumenta, skladištimo na police koje već odavno skupljaju prašinu, neka zaštićena staništa postaju sve manja, skupljaju se kao od hladnoće, a neki novi-stari otrovni gasovi, kao pečurke rastu na nebu. Valjda to tako treba. U suprotnom bi imali mnogo više gladnih porodica čije bi mame i tate ostale bez ionako davno izgubljenih radnih mjesta. Radnih mjesta u fabrikama čije su hale i proizvodnje uništavale i uništavaju srce i pluća ove zemlje. Visoko kvalitetni i prijeko potrebni kolektori i prečišćivači ne poznaju ova područja. To je za neke druge, civilizovane, bogate svjetove. A mi kako tako – moramo u korak sa integracijom i civilizacijom.
I ovako degenerisani i degradirani, otuđeni i potpuno utonuli u lažne vrijednosti i okorele ideje, izloženi eroziji izbora i jednostranih mogućnosti,moramo pustiti glas hiljade dobošara. Moramo ubiti pticu rugalicu. Nju koja nas kljucka pokretima savršene lakoće. Zbog nas samih, zbog biti čovjeka, zbog suštine, zbog velike ideje čovječanstava. Zbog sklada u nama i zbog sklada sa prirodom. Ako se ona počne boriti za sopstveno preživljavanje nijedna velikosilna i velikosvjetska ruka je neće moći zaustaviti.
Onog dana kada probudimo palog čovjeka našeg habitusa, čistu svijest da živimo živote potpune socijalne ustrojenosti, na granicama efemernosti i izdajstva sopstvenog JA – e tek tada postaćemo suštinski akteri u igri našim životima. Vratićemo našu odavno besmislenu slobodu.
(Autorka je predstavnica Ekološkog pokreta ,,OZON“ za odnose sa javnošću)
