Piše: Biljana Kecojević
Kada me pitaju kako vidim naše vrijeme, – vrijeme, nove, kvalitetne, nezavisne sadašnjosti, uvijek se prisjetim rečenice kultne Margite Stefanović. Po malo mi, s vremena na vrijeme, zna slediti i krv u žilama. Da parafraziram, krajnje vrijeme je, da se već jednom završi. Moj osjećaj ovih godina je kao jedno veliko silaženje. Silaziš, a svaki stepenik je sve veći, sve sporije ali sve sigurnije i definitivo ka dolje.
I ne mogu baš da vidim kuda smo krenuli. Mačke zažmure kad gledaju u budućnost. Mi ne smijemo žmuriti. Nemamo devet života, devet šansi za nove početke, devet alternativnih svjetova. Mi smo prije svega paranoja. Gubimo se u obezduhovljenoj svakodnevnici, i rijetko kad pronalazimo u kolektivnim uspjesima. Šta od svega toga da nastane bez paranoični individualac i šizofreni kolektiv?
Tu dolazim do svog zaboravljenog grada. Do svih naših zaboravljenih gradova. Nekada se ova lijepa država mogla ponositi razvojem svoje prostorno najveće Opštine. Nekada je Grad Nikšić (uvijek ga volim nazvati gradom, iako je srozan na običnu palanačku varošicu), alternativac u svakom smislu, izuzev u političkom (nažalost najvažnijem u ovom vremenu groteske), bio sinonim brzog razvoja i industrijskog poleta. Dimilo je iz fabričkih nikšićkih giganta mnogo i svakodnevno. Istina i tada kao i danas pravo nebom pod oblake gomile crnila, dima štetnog kao onaj iz duvanskih lula.
Tada je ipak postojala izvjesna sigurnost. Čovjekova sigurnost u prvu sledeću nezakašnjelu platu kojom su se hranile porodice. No, taj plašt novouspostavljene privrede vjerovatno je bio na granicama lažnog. Da nije, teško da bi danas imali ovo što smo dobili. A nismo dobili ništa.
Voljela bih dovesti stranca u Nikšić, Berane, Mojkovac. Voljela bih povesti delegata Evropske unije u selo nadomak Pljevalja, u zaboravljeni plavski kraj. Do Mislovog dola i Vasovih voda. Voljela bih sa njima popričati o problemu otpada i tretiranju istog. Kako oni čuvaju svoje države a koje se ne ponose ekološkim slovima u svojim ustavnim određenjima. Kako se nose sa zaštićenim vrstama, je li im bitno očuvanje prirodnih prepoznatljivosti ili ih pretvaraju u turističke komplekse. Da li oni shvataju da je netaknuta priroda čist i dugoročan kapital a svako njeno skrnavljenje u svrhu brzo-stečenog kapitala slijepa obmana. Da, nije kriva samo institucionalna struktura. Krivi smo i mi – (su)građani koji zaboravljamo u svojim poletnim a površnim postojanjima da smo ovakvi kakvi jesmo, sa svojim brdima i planinama, obalom i padinom suvog zlata vrijedni.
Ne možemo se svi baviti evropskim integracijama, a voljeli bi. Ne možemo se svi baviti svakodnevnom učmalom politikom, a voljeli bi. I ne možemo svi imati važne javne funkcije, funkcije skupih odijela i još skupljih (po mogućnosti državnih) automobila, a to bi tek jako voljeli.
No da se vratim na zaboravljeni grad(ove).
Imala sam u Nikšiću svoju omiljenu knjižaru. Nekako se divila životu među koricama i bila srećna što je ona tu. Mjesečno ću izdvojiti novac za barem jedan naslov. A onda se desio zločin s predumišljajem – jednog dana naslovi su isčezli, par mjeseci kasnije caklile se iz izloga skupocjene čaše i uglađeni konobari. Jeste, otvorili smo kafanu.
Imala sam u Nikšiću svoje pozorište. Srušili smo ga. I napravili još jednu kafanu. Doduše, nema danas ni nje. Gradska Opština ima čist vidik.
Osim ako im ne smeta panoramski pogled na plavo zdanje, planiranu zgradu budućnosti. Neću zaista detaljisati o Domu Revolucije, nadam se samo da im ne remeti pogled. Jedino zbog toga je se i prisjetih. Neka bude sasvim u pozadini njena katakombična sudbina.
Moji roditelji su imali i bioskop. Moji djedovi čak više njih. Zavidim im. Mnogo generacija će svoj život u ovom gradu pamtiti po par kafana (dobrih i loših), divnim trenucima u (iz)vanrednim zimskim uslovima (predivan je pod snijegom), po sivilu kiše i problemima na napuklim ulicama i neasfaltiranim prigradskim kolovozima kada ona počne liti danima. Ove najnovije zapamtiće i po srušenim nadama da će u neko skorije vrijeme pronaći svoje pripravničke pozicije.
Kako onda pokrenuti sve nas mlade ljudi, kako mijenjati stvarnost kada smo u startu uskraćeni za šansu. Samo privilegovani bivaju najsrećniji. Nije više važan a kamoli presudan talenat, moć znanja, energičnost mladosti. Tako je u svim našim zaboravljenim gradovima, svi smo na istom.
Svi smo na istom, ali koliko god mi se činjeli sunovratni dani, vjerujem da iz njih takvih, snagom pojedinačnih pobjeda možemo prema gore. Taj paranoični pojedinac može biti osviješćen jer moguće su pobjede mikro nivoa. S vremena na vrijeme po neka me okuraži. Tj. svaki put kad ugledam upitanog i pobunjenog građanina. A proliće se kiše i kiše ovim drumovima do neke velike, crnogorske kolektivne pobjede.
Autorka je PR Ekološkog pokreta ,,OZON“.
