Piše: Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta ,,OZON“
,,Ko mlad svat se ovo jutro kitim, pahulje žute sa grana sipe,
pa ne znam dal je proljeće il ti, kad nikšićke zamirišu lipe. “
Dragan Radulović /Miki Vukićević
Teško je suzbiti emocije kada spoznate opravdanost sumnje da vašim gradom upravljaju ljudi bez vizije, bez etike, bez poštovanja, bez straha od odgovornosti pred sadašnjim i budućim pokoljenjima. Bez ljubavi prema svetinji koja im je povjerena na čuvanje. Jer Nikšić, za nas koji ga iskreno volimo, jeste svetinja. Kao što bi i svaki dom trebao biti za one koji žive u njemu.
Nekad industrijski, univerzitetski, kulturni centar ovog dijela Balkana, teritorijalno najveća opština u regionu, Nikšić je iz tranzicionog perioda izašao kao ubjedljivo najveći gubitnik, osiromašen, devastiran, ponižen…
Dovoljno je prošetati gradom pa shvatiti koliko je u slučaju Nikšića tačna ona tvrdnja da aktuelna vlast nije bila sposobna ni okrečiti ono što se posle drugog svjetskog rata izgradilo. Sivilo oštećenih fasada, zapušteni i napušteni objekti, polomljeni mobiliraj, uzurpiran prostor, sve to ukupno daje jedan mučan osjećaj onima koji pamte nekadašnji Nikšić, uređen i svjež, otmen i perspektivan.
Na moju radost ili nažalost, iz djetinjstva pamtim neke srećne dane, vrijeme kada se Nikšić razvijao i kada je postojala vizija. Gdje je pritom bilo mjesta za sve one koji žele da budu uključeni u društveni život i proces donošenja odluka. Nikšić je tada bio pravi otvoreni grad. Grad ponos svih svojih građana.
Isto tako svjedok sam različitih promašaja lokalne uprave, koja nikako da potisne svoj rušilački poriv, koji je počeo od OŠ ,,Olga Golović“, koja je srušena da bi se gradio betonski monstrum Dom revolucije, koji je na svaki način bio poguban za Nikšić. U poslednjih deceniju, srušena je i zrgrada čuvenog nikšićkog pozorišta, sa bioskopom, takozvanom malom salom, Dom Vojske, gradska tržnica, gradske česme…
O načinu rekonsktrukcije gradskih saobraćajnica koje su prekopavane desetinama puta iz različitih razloga, često uz oštećena na komunalnoj infrastrukturi, čime je građanima otežavan život , sigurno je da će jednom, kada i Nikšić dođe na red državnog tužilaštva, biti više riječi.
Bilo je tu još rušilačkih planova, poput rekonstrukcije dijela ulice Ivana Milutinovića, gdje je bilo planirano proširenje saobraćajnice, uklanjanje drvoreda višedecenijskih stabala lipe, skraćivanje trotoara, koji je zahvaljujući odgovornim građanima osujećen. Ljubav prema nikšićkim lipama, svim uspomenama i tajnama koje one sigurno čuvaju, svim prvim poljupcima ispod njihovih bujnih krošnji, bile su tada nešto što je nadjačalo sve različitosti. Partijske i druge podjele. Lične sujete i netrpeljivosti.
Pokazali smo da su drvoredi lipa u urabanom jezgru grada nešto što je neraskidivi dio nas. Dokazali smo da shvatamo da je riječ o životu. I da nijesmo spremni dozvoliti da neko tek tako okonča život našim lipama. Da nijesmo od betona već od emocija i solidarnosti. Da smo Nikšićani.
Ono što bi sada svima nama koji volimo Nikšić, moralo biti u fokusu jeste plan rekonstrukcije centralnog gradskog trga – Trga Slobode, gdje se između ostalog namjerava uklanjanje drvoreda višedecenijskih lipa, simbola grada i postavljanje otvorenih barova, čime bi se u potpunosti izmjenila namjena tog prostora i nesporno negativno uticalo na kvalitet života i životne sredine u ubranom jezgru grada.
I dok ideja popločavanja Trga Slobode autohtonim nikšičkim kamenom, ima višestruko zanimljiv aspekt, potpuno je suludo razmišljati o uklanjanju drvoreda višedecenijskih stabala lipe, koje imaju nesporno ekološki i kulturološki značaj i koje je moguće sačuvati i uklopiti u ambijent. Isto tako neshvatljivo je da se razmišlja o postavljanju otvorenih barova na potezu koji bi morao biti oplemenjen novim zelenim površinama, parkovskim mobilirajom, pa ako hoćete i novim kulturološkim sadržajem. Trg Slobode zaslužuje nove lipe i još jedan spomenik onima koji su svoj život dali ili posvetili Nikšiću. I to od autohtonog materijala koji može da simbolizuje od čega su oni bili satkani. Čitava plejada znamenitih građana poput Dragana Radulovića, zaslužuje da im se oda čast na takav način.
Jasno je da se druženjem sa biznismenima koji su tranzicioni period iskoristili da postanu ,,ugledni“ može samo razgovarati o projektima poput otvorenih barova, ali ponekad bi bilo korisno i prošetati gradom, popričati sa onima koji su svoj život posvetili izgradnji Nikšića. Naročito onima kojima je samo preostalo da šetaju nikšićkim korzom i odmore na nekoj od klupa i u hladu lipa.
Nadam se da će aktuelna garnitura lokalne uprave shvatiti pouku i odustati od suludih ideja.
Ne dirajte nam lipe.
,,Kao plave pjesme zore sviću, pod lipom te čekam u Nikšiću.”
